Da li kvalitet i količina proizvedenih pčelarskih proizvoda, mogu stajati ravnopravno u istoj rečenici i biti ostvareni u isto vrijeme? Biti uspješan u pčelarstvu, voljeti i sačuvati zdravlje pčela, proizvesti dosta proizvoda i ostvariti prihod, proizvesti higijenski ispravne i po zdravlje ljudi, sigurne proizvode, trebalo bi da bude cilj svakog pčelara. Možda su neki zaboravili vrijeme kada i zašto su odlučili da postanu pčelari? Da li je to bila znatiželja da se proba nešto novo, nastavak porodične tradicije, možda su jednostavno zavoljeli pčele, a da nisu znali zašto, ili su čuli da se od pčelarstva može dobro zaraditi i živjeti?
Velike klimatske promjene, modernizacija u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i mnogi drugi faktori koji utiču na medonosni biljni svijet, direktno su uticali i na život pčela, samim tim, i na prinose pčelinjih proizvoda. U godinama kao što su bile protekle dvije, mnogi pčelari, ne samo da nisu imali med za vlastite potrebe, nego su morali da vrše i prihranjivanje pčelinjih društava. Čak i u takvim godinama, na tržištu su se, u ponudi, konstanstno mogle pronaći velike količine kako domaćeg tako i uvoznog meda. Svjedoci smo sve češćih naslova u medijima, ne samo kod nas i u susjednim zemljama, nego i na globalnom nivou, kako su u provedenim kontrolama od strane nadležnih organa te laboratorijskim analizama utvđene nepravilnosti, po pitanju kvaliteta ispitivanog meda, te kako je, u ponudi, sve više lažnog nego pravog meda. Nesavjesne osobe u svijetu pčelarstva žele doći do veće zarade te, u svom radu, primjenjuju razne metode. Neki loše pčelarske godine nadoknade tako što tokom cijelog pašnog perioda pčele prihranjuju šećernim i invertovanim sirupima, koje pčele skladište u saće zajedno sa prirodnim nektarom. Drugi proizvode med kojeg pčele nikada nisu ni viđele. U tom radu postigao se veliki stepen usavršenosti da, bez pregleda takvog “meda“ u stručnim laboratorijama, nije moguće utvrditi da li se radi o prirodnom ili falsifikovanom medu. Današnji potrošači nalaze se pred jednom velikom enigmom, kako prepoznati i nabaviti pravi kvalitetan med, za sebe i svoju porodicu?
Danas postoje brojni tekstovi o vrstama meda, kvalitetu, o njihovim fizičkim, hemijskim i organoleptičkim svojstvima, metodama provjere, kako bi svako koliko toliko mogao razlikovati pravi od krivotvorenog meda. To nije jednostavan zadatak ni boljim poznavaocima, kamoli, stručnjacima. Tako imamo niz savjeta koji, između ostalih kažu da je sortni med prepoznatljiv po svom karakterističnom ukusu, boji i mirisu, da pravi med vremenom kristališe, da obavezno treba pročitati deklaraciju na tegli, provjeravanje curenja meda u neprekinutoj niti sa podignute kašike, okretanje tegle i praćenje podizanja vazdušnog balona, stavljanja meda u čašu vode i praćenje otapanja, zagrijavanje meda u mikrovalnoj pećnici na visokoj temperaturi, praćenje karamelizacije, da pravi med nije ljepljiv, ako ga razmažete između prstiju, ne privlači mrave, da šibicu umočenu u pravi med možemo upaliti, mjerenje težine, itd… Niska prodajna cijena meda takođe treba da izazove sumnju kod potrošača. Med treba kupovati direktno od pčelara, u koga imamo povjerenje.

Laboratorijsko ispitivanje fizičkih, hemijskih i bioloških osobina meda je najpouzdanije, a predviđa sljedeće analize:
-određivanje električne provodljivosti,
određivanje sadržaja redukovanih šećera, saharoze,
– određivanje vode u medu, određivanje materija nerastvorljivih u vodi,
-određivanje pepela, određivanje kiselosti, određivanje aktivnosti dijastaze, određivanje hidroksimetilfurfurola (HMF)
– biološka metoda polenske analize meda.

Prosječan hemijski sastav meda je sljedeći:
– šećeri, kojih ima i do 75% (fruktoza 38%, glukoza 30%, saharoza 1-2%), a ostatak čine maltoza i ostali disaharidi,
– voda do 18%,
– organske kiseline 0,3% (jabučna, vinska, limunska, oksalna, mliječna, ),
– enzimi (invertaza, dijastaza, katalaza, fosfataza, dehidraza, oksidaza, peroksidaza…),
– minerali 0,2% (željezo, bakar, mangan, silicijum, hlor, kalcijum, kalijum, natrijum, magnezijum i dr.), vitamini C i B kompleksa, A, K i E, te fitohemikalije (flavonoidi i fenoli) koje imaju oksidativna svojstva.
Kako u medu ima i polenovih zrnaca on sadrži i nešto bjelančevina.

Na kvalitet meda utiču mnogobrojni faktori kao što su: botaničko porijeklo medonosnog bilja, sastav nektara, geografski region na kome rastu medonosne biljke, klimatski uslovi, sezona medobranja, vrijeme i način skladištenja, zrelost i obrada, prisustvo lijekova, pesticida i mikroorganizama. Med koji se stavlja na tržište ne smije imati bilo kakav strani okus ili miris, biti u početnom stadiju fermentacije, imati vještački izmijenjenu kiselost, biti zagrijavan na takav način da su prirodni enzimi ili uništeni ili su im značajno smanjene aktivnosti, imati odstranjen polen, biti dobijen hranjenjem pčela šećerom i šećernim proizvodima ni pomiješan s medom dobijenim na taj način.
Na klimatske promjene pčelari ne mogu sami uticati, ali ono što mogu učiniti kako bi stvorili preduslove za uspjeh jeste, držati se primjera dobre pčelarske prakse, i biti savjesni u svom radu. Neki od savjeta kojih bi trebalo da se pridržavaju su sljedeći: imati dobre matice, stvarati jake zajednice, osigurati dovoljno hrane za pčele tokom cijele godine, obezbijediti pčelama higijenski ispravnu vodu, voditi računa o postavljanju pčelinjaka u pogledu prenaseljenosti na paši, udaljenosti od paše i od izvora zagađenja, sprečavati rojenje prije glavne paše, obezbjediti pčelama dovoljno prostora za skladištenje meda tokom glavne paše, vrcati samo zreo med, pravilno skladištiti izvrcani med, voditi računa o higijeni na pčelinjaku, upotrebi dozvoljenih lijekova i zdravlju pčela, redovna zamjena starog saća, obezbijetiti pčelama mirno zimovanje, saditi medonosno bilje koje može da uspjeva u određenom području, itd…
Kako bi se izbjegle sve moguće neugodnosti sa lažnim medom, može se zaključiti da je neophodno obrazovanje ne samo pčelara, nego i svakog ko kupuje ili konzumira med.