Ovčije mlijeko kao lijek, bogat je  izvor proteina i slabo je zastupljeno u potrošnji. Neopravdano zapostavljeno ovčije mlijeko se često koristi samo kao osnova za proizvodnju sireva.

Zbog posebne važnosti za ishranu posljednjih godina ovčije mlijeko se preporučuje i od Svjetske zdravstvene organizacije. Njihovi stručnjaci tvrde da se radi o najkvalitetnijoj vrsti mlijeka, koje je iz neopravdanih razloga neznatno zastupljeno u jelovniku savremenog čovjeka.

Ovčje mlijeko je bijele boje, ugodnog ukusa i većinom bez mirisa. Količina i sastav mlijeka zavisi su od velikog broja faktora, prema kojima se može svrstati u tri osnovne skupine: genetski (rasa, individualnost), fiziološki (stadijum i redoslijed laktacije, zdravstveno stanje, dob ovce, broj jagnjadi) i ekološki (ishrana, način muže, uslovi držanja, godišnja dob, klima). Bjelančevine u ovčjem mlijeku uglavnom su u obliku kazeina (75 – 80%). Ovčje mlijeko, u poređenju sa kravljim, ima sličan sadržaj laktoze. Sadržaj laktoze u mlijeku varira ovisno o laktaciji i zdravstvenom statusu vimena. Na početku laktacije sadržaj laktoze je viši, dok je pri kraju laktacije niži. Ovce čije je vime oboljelo od mastitisa imaju viši sadržaj laktoze te se sadržaj laktoze može uzeti kao pokazatelj zdravlja vimena ovaca. S obzirom na sadržaj nekih vitamina ovčje je mlijeko bogatije u odnosu na kravlje mlijeko. Laktacija ovaca traje od 150 – 240 dana, a ovisi o rasi, mliječnosti i drugim faktorima. Rasa značajno utiče na količinu i kvalitet mlijeka. Tako se istočnofrizijska ovca s pravom naziva najmliječnijom rasom, jer daje i preko 600 kilograma mlijeka u laktaciji. Naše rase ovaca daju znatno manje mlijeka i količina se kreće od 40 – 150 kg. Najviša proizvodnja mlijeka se postiže u razdoblju od 3. do 4. sedmice laktacije, dok kasnije opada.

Istočnofrizijska ovca

Područje nastanka ove rase je istočna Frizija, koje obiluje nizijskim predjelima pretvorenim u pašnjake s visokom vlažnošću zraka te bujnom i bogatom pašom. Ovce imaju veliku i grubu glavu s izraženim nosnim profilom te dosta izražene suzne jamice i krupne oči. Uši su joj dosta duge i okrenute prema naprijed. Ova rasa nije rogata. Tijelo joj je obraslo vunom bijele boje, dok su glava, uši, donji dio nogu, rep te područje oko sjedne kosti obrasli tankom dlakom. Vime im je dobro razvijeno, s izraženim sisama, pogodno za mašinsku mužu. U laktaciji koja traje 7 mjeseci daje 500 – 600 kg mlijeka i ubraja se u najmliječniju rasu ovaca u svijetu. Prosječna dnevna proizvodnja mlijeka je oko 3 kg i visoke je plodnosti (200 – 300%).

Travnička pramenka

Ubraja se u kombinovanu rasu, za prizvodnju mlijeka i mesa. Nastala je u okolini  Travnika, na padinama planine Vlašić, u srednjoj Bosni. Tjelesna  masa ovaca je 70 kg, a ovnova 75 kg. Čvrste je tjelesne građe, s dugom leđnom linijom i dugim repom. Ima čvrste i jake noge, sa dobro razvijenim papcima crne boje. Godišnje daje od 2 – 2,5 kg vune. U laktaciji dužine 253 dana ovce su proizvele 137 kg mlijeka. Plodnost se kreće od 120 – 140%.

Cigaja

Cigaja se ubraja u najstarije, srednje velike rase ovaca trojnog pravca proizvodnje (meso – vuna – mlijeko). Glava joj je srednje veličine, uska, s ispupčenim nosnim profilom, koji je naročito izražen u ovnova. Rasa je bezroga, iako se, i to posebno u ovnova, mogu naći tamni, spiralni rogovi. Tjelesna masa ovaca je 60 – 80 kg, a ovnova 80 – 120 kg. Prosječna godišnja masa vune je 3 – 5 kg. Plodnost je 110 – 160%. Porođajna masa janjadi oko 4 kg. Mliječnost je dobra i u laktaciji od 180 dana daju od 50 – 150 kg mlijeka.